Bajke u trapericama

            Krupno crveno sunce zalazilo je nad pustom cestom u dalekom predgrađu nekog velikog grada. Niz visoke drvene ograde klizile su dugačke i oštre sjene, a tamo između otvorenog kontejnera za smeće i ulične svjetiljke, koja se uzdizala uz sam rub crnoga plota, stisnula se malena, riđokosa djevojčica i plakala. Cijeli dan je prosjačila. Skupila je nekoliko novčića, a sada je otkrila da u džepu svoje prljave haljinice ima samo rupu.

 

            U isto vrijeme tom istom cestom polako se kretala velika crna limuzina s tamnim staklima. Automobil je prošao pored musave djevojčice i nedugo zatim se zaustavio. Stajao je neko vrijeme i ništa posebno nije se događalo. Motor je tiho šumio, a ispušna cijev automobila lagano se dimila. Zatim je vozilo bez ikakvog trzaja krenulo unazad i stalo ispred uplakanog djeteta. 

 

            Iz automobila je izašao vozač u sivoj uniformi i otvorio vrata elegantnoj dami u raskošnom kaputu. Gospođa je prišla djevojčici, čučnula pred nju i nježno je upitala:

            – Mila, kako se zoveš?

            – Missy – promrmljalo je dijete.

            – A gdje su ti roditelji? – nastavila je gospođa.

            Djevojčica je slegnula ramenima.

            – Tko se brine o tebi? – raspitivala se dalje gospođa.

            Djevojčica je ponovo stresla ramenima i dlanovima obrisala oči.

            – Hoćeš li poći sa mnom? – konačno je upitala elegantna dama.

            Djevojčica je klimnula glavom, a gospođa se nasmiješila, ispružila ruku i povela dijete sa sobom.

 

            Missy je rasla u raskošnoj vili sa svom mogućom pažnjom. Postala je lijepa mlada djevojka i uživala je u svemu što je mogla poželjeti.

 

            Jednog jutra za doručkom, nakon što je bez ikakvog zvuka srknula svoj omiljeni čaj s mlijekom, gospođa je rekla:

            – Missy, tri dana neće me biti u kući. Uživaj u svemu, ali ne diraj zlatnu bočicu u mojoj kupaoni. U njoj se nalazi moj najdraži parfem. To je miris mojeg neprocjenjivog užitka i ne želim ga dijeliti ni s kim. Bit ću ljuta ako me ne poslušaš, jasno?

            – Razumijem, gospođo – odgovorila je Missy i obećala svoju poslušnost.

 

            Istoga dana kada je gospođa otišla, Missy je priredila veliku vrtnu zabavu za školske prijatelje. Ona sama bila je pristojna i sramežljiva djevojka, ali njenih razmaženih vršnjaka bilo je po svim sobama, terasama i bazenima. Jedino je gospođinu kupaonu Missy na vrijeme zaključala i nitko u nju nije mogao ući.

 

            Zabava je trajala dva dana i dvije noći. Plesalo se, skakalo, opijalo, ljubilo. Svima je bilo zabavno osim slugama i sluškinjama koji su svo to vrijeme strepili nad svakom vazom i kristalnom čašom u kući. Ali trećega dana, uz puno truda, sve je bilo pospremljeno i kuća je bila čista kao da se ništa nije dogodilo. Svi su odahnuli, uključivši i Missy.

 

            Te iste večeri kad je legla u krevet Missy je priznala samoj sebi da se više umorila nego uživala. I upravo tada kroz glavu joj je prostrujala neobična misao:

            – Baš me zanima kakav je to miris neprocjenjivog užitka?

            Što je više o tome razmišljala sve više ju je razdirala znatiželja. Mislila je kako bi lijepo bilo barem vidjeti tu bočicu iz blizine.

            – Samo ću pročitati što na njoj piše i neću je otvarati – uvjeravala je samu sebe i ustala iz kreveta.

 

            Bila je mirna noć i Missy se oprezno šuljala mračnim hodnicima, a onda je otključala gospođinu kupaonu i tiho ušla u nju. Bila je već ovdje i znala je kako lijepo i čisto izgleda, ali nikada nije obraćala pažnju na policu s parfemima.

 

            Zlatna bočica isticala se među ostalima i odmah ju je primijetila. Uzela je bočicu u ruku i tek što je dotakla taj tajanstveni predmet kroz nju je prostrujalo neko ugodno uzbuđenje, a krv je brže krenula njenim žilama.

            Htjela je okrenuti bočicu pa je oprezno položila na nju i drugu ruku. Istog trena zahvatio ju je novi val uzbuđenja, a kroz tijelo je projurila neka ugodna toplina.

 

            Okretala je pažljivo bočicu u rukama, tražila neki natpis, ali nikakvog natpisa nije bilo. A što je dulje okretala tu bočicu sve je više rasla njena znatiželja i sve slađe bilo je njeno uzbuđenje. Krv je sad već snažno drhtala u njenim žilama. Disala je sasvim plitko.

 

            Bila je tako blizu te čarobne tajne i htjela je znati kakvo je to tajanstveno zadovoljstvo koje taj miris izaziva.

            – Bočica je tu u mojim rukama – mislila je – a kad je već tu mogla bi još malo pomaknuti prste i izvući čep. Nitko me neće vidjeti – hrabrila je samu sebe. – Otvorit ću je samo na trenutak i odmah zatvoriti. Nitko neće ni znati.

            Od same te pomisli njenim tijelom je potekao novi val topline, a srce je zatreperilo kao ludo.

            Onda je izvukla čep i srce je na trenutak stalo. Bočica je bila otvorena.

            Sada uopće nije disala. Nije se usudila ni pogledati unutra niti prinijeti nos otvoru. Bez daha gledala je u malenu kap dragocjene tekućine koja se skupljala na dnu čepa.

 

            Odložila je bočicu i dotakla prstom tu malu kap. Prinijela je prst nosu, zatvorila oči, lagano udahnula i… – Ha! – tijelom su joj prostrujali siloviti trnci, svaka dlačica na njenoj koži se uspravila, krv kao da je eksplodirala u njenim žilama, a onda se zgrčila od zadovoljstva i prigušeno kriknula – Aaa!... – Preplavio ju je užitak za koji nije ni znala da postoji. U njenom tijelu kao da su se dotakli nebo i vječnost.

 

            Nekoliko trenutaka bila je kao bez svijesti, a kada je došla k sebi uhvatila ju je panika. Zatvorila je bočicu i pojurila iz gospođine kupaone. Srce joj je lupalo kao da će iskočiti. Utrčala je u svoju kupaonu i krenula prati ruke, ali ma koliko je trljala i ribala onaj svoj prst sapunom, alkoholom i octom, čarobni miris i dalje je postojao i ničim se nije mogao isprati.

 

            Sutradan se gospođa vratila s puta i za ručkom veselo pričala o svemu što je doživjela. I baš kad je srebrnom žličicom zagrabila svoj omiljeni puding od limuna kao usput je spomenula:

            – Draga, nisi li slučajno otvorila moj zlatni parfem?

            – Ne! – odgovorila je djevojka i zacrvenila se. Stavila je kolačić u usta da to prikrije.

            Gospođa je sad pogledala djevojku ravno u oči i ponovila pitanje:

            – Jesi li sigurna da nisi dirala moju zlatnu bočicu?

            Djevojka je zatresla glavom kao da se čudi.

            – Nisam! – rekla je.

            Gospođa je odlučno odmaknula salvetu s krila i ljutito ustala.

            – Missy, dođi ovamo! – zapovjedila je.

            Missy je polako obrisala salvetom usta i stala na noge.

            – Molim – rekla je. – Evo me, tu sam!

            Gospođa je strogo nastavila:

            – Pruži mi ruku!

            Djevojka je ispružila lijevu ruku.

            – Drugu ruku! – inzistirala je gospođa.

            Djevojka je ispružila desnu ruku.

            Gospođa je zgrabila tu ruku, prinijela njene prste svojem nosu i… sve joj je bilo jasno. Zatvorila je oči i duboko uzdahnula. Kada je otvorila oči rekla je:

            – Missy, svatko može pogriješiti. Priznaj i oprostit će ti se. Po treći put te pitam, jesi li dirala moj zlatni parfem?

            Djevojka je šutjela. Kada je podigla pogled gledala je ženu ravno u oči:

            – Ne! Nisam! – rekla je čvrsto.

            Elegantna gospođa pokrila je dlanom lice i još jednom uzdahnula.

            – Missy, nisi me poslušala – rekla je. – I nakon svega još mi i lažeš. Ne zaslužuješ više moju milost. – Mahnula je rukom djevojci ispred lica i Missy je odjednom zijevnula. Oči su joj se sklapale i toliko joj se spavalo da se istog trena, kao bez svijesti, srušila na pod i zaspala dubokim snom.

 

            Kad se Missy probudila ležala je u sjeni crnoga plota na pustoj cesti u dalekom predgrađu. S jedne strane bila joj je ulična svjetiljka, a s druge kontejner za smeće.

 

            Missy nije znala kamo bi krenula. U jednom jedinom trenutku njezin život sasvim se promijenio. Počela je lutati bez ikakvog cilja. Njena lijepa haljina uskoro se pretvorila u dronjke i Missy je postala prljava i čupava skitnica. Živjela je od hrane koju bi pronašla u kantama za smeće, pila je ostatke vode iz plastičnih boca koje je skupila po parkovima, a navečer stisnula bi se uz neki plot, pokrila starim kartonom i tako zaspala.

 

            Jednoga dana iznad neke lijepe kamene ograde ugledala je granu jabuke. Velika sočna jabuka nadvila se nad pločnik kao da je izaziva. Missy se spretno popela se na ogradu i pokušala dohvatiti jabuku, ali koliko god se podizala na prste i propinjala jedva ju je uspjela dotaknuti. Upravo je htjela poskočiti kad je začula glas:

            – Missy, jesi li dirala moju zlatnu bočicu?

            Dolje pod ogradom stajala je elegantna gospođa sa psićem na uzici i čekala odgovor.

            – Nisam! – odgovorila je djevojka i poskočila do jabuke.

            Ali jabuka se otrgla, skliznula niz ruku i otkotrljala na cestu. Missy je skočila sa zida i potrčala za tim dragocjenim voćem. Nije ga već odavno okusila i htjela se dočepati te crvene jabuke pod svaku cijenu. Projurila je pored gospođe i nije ni vidjela jureći automobil. Vozač je pokušao zakočiti, ali… prekasno. Vozilo je udarilo djevojku i… Missy je bez svijesti ostala ležati na cesti.

 

            Nekoliko trenutaka nije se događalo ništa. Gusta crvena kosa tiho i nepomično ležala je na prašnjavom asfaltu. A onda je zalajao onaj psić i povukao gospođu iza ugla. Istovremeno otvorila su se vrata sportskog automobila i iz njih je izletio poznati tenisač. Kleknuo je pored djevojke i kada se uvjerio da nije teško povrijeđena, uzeo je jadnicu u ruke, prenio u automobil i odvezao kući.

 

            U prekrasnoj vili mladog tenisača puno se ljudi brinulo o zdravlju nesretne djevojke. Missy se brzo oporavljala i uživala je u raskoši kao nekada davno. Ponekad, kada bi s bolničarkom šetala po vrtu, srela bi tenisača. Svaki put taj se mladić s posebnom pažnjom raspitivao o njezinom zdravlju, a bio je uvijek nasmiješen, srdačan i, mislila je Missy, neizrecivo lijep.

 

            Njihovi susreti bili su sve češći, a njihovi razgovori svaki put malo dulji. Missy se učinilo da u njegovim očima vidi kako se i ona njemu sviđa i činila je sve da ga ohrabri u tome. Sanjala je kako će jednoga dana taj lijepi i bogati mladić zaprositi njenu ruku.

 

            Toga dana Missy je s bolničarkom došla u vrt ranije nego obično. Sjela je na klupu okruženu visokim četvrtastim grmljem, na kojoj je uvijek voljela sjediti, i pustila brižnu bolničarku da je s puno pažnje omota pokrivačem.

            – Hvala vam, Mery – rekla je Missy. – Mislim da vas danas neću više trebati. Čini mi se kao da sam sasvim ozdravila. Htjela bih malo biti sama.

            Mlada bolničarka pristojno se nasmiješila i otišla, a Missy je otvorila knjigu. Znala je da svaki dan u ovo vrijeme tenisač završava svoj trening i znala je da će uskoro ovuda proći. Čula ga je već kako se dovikuje s nekim na igralištu i bila je sigurna da će se svakog trena njegov vedar i preplanuo lik pojaviti stazom iza grma. Spustila je pogled na knjigu i pravila se da čita, a onda je začula glas:

            – Priznaj, Missy, jesi li dirala moj zlatni parfem?

            Između Missy i sunca stajala je elegantna gospođa sa suncobranom u ruci.

            – Ne! – odgovorila je Missy oštro, a onda je prošaptala – Gospođo, molim vas maknite se! Očekujem nekog!

            – Neka ti bude! – odgovorila je elegantna dama i mirno produžila stazom iza grma.

 

            Gotovo u isto vrijeme sa suprotne strane žustrim korakom pojavio se tenisač. Uz njega, istim takvim korakom, hodala je ona dražesna bolničarka, a iza njih žurila su dva policajca.

            – To je ona! – viknula je bolničarka. – Ona je ukrala gospodinu zlatni lančić!

            – O čemu vi to govorite? – zbunila se Missy.

            – Vidjela sam te! – zaprijetila je bolničarka svojim tankim prstom, a onda se okrenula policajcima. – Vidjela sam kada je lančić izvukla iz ladice i stavila u svoj džep. Pretražite je, sigurno ćete ga naći!

 

            Policajci su pretražili zbunjenu djevojku i u njezinom džepu pronašli lančić kojeg je ljubomorna bolničarka spretno podmetnula kada je onako brižno omotala Missy prekrivačem.

            – Gospodine – govorila je bolničarka tenisaču, a od silnog uzbuđenja pramen crne kovrčave kose simpatično je kliznuo niz njezino čelo – rekla sam vam da je ona skitnica i lopov. Znala sam to čim sam je vidjela. Sjetite se samo kako je bila odjevena kad ste me prvi put doveli k njoj. Na njoj su bile prljave krpe i skupocjeni parfem. To mi je odmah bilo sumnjivo. Sigurno je i njega negdje ukrala. I nakon svega što smo i vi i ja učinili za nju ona nam ovako vraća! Mislim da takva osoba zaslužuje samo prijezir i zatvor! – Lijepa bolničarka prasnula je u plač i, kao shrvana od boli, bacila se tenisaču na prsa. Nadala se da će je utješiti. I on ju je toplo zagrlio.

 

            Nikakva čuđenja, plač ni objašnjenja nisu pomogla. Nikakve sumnje u krađu nije bilo. Missy je bila prepoznata kao skitnica, nitko joj nije vjerovao i policajci su je odveli. Ni strogi sudac nije imao nimalo milosti prema toj podloj kradljivici i nakon svega, jadna djevojka, osuđena je na puno godina zatvora.

 

            Jednog hladnog zimskog jutra zaškripala su ogromna vrata kaznionice i širom se otvorila. U velikom okviru od sivog, hrđavog željeza stajala je Missy. Na sebi je imala prljavu haljinu i potrgane muške cipele, a njena već pomalo sijeda kosa bila je sasvim raščupana.      Dugo je zbunjeno gledala u široku ulicu pred sobom, a onda joj je s leđa prišao umorni stražar i lagano je pogurnuo. Nesigurno, kao bez svijesti napravila je Missy sitan korak u slobodu i – Klonk! – vrata su se za njom zatvorila.

 

            Hodala je, tko zna koliko dugo, bez ikakvog cilja, a spuštala se duga zimska noć i počeo je padati snijeg. U nekoj pustoj ulici zaustavila se pored kontejnera za smeće, ali unutra nije pronašla ništa za jelo. Od umora i gladi sjela je na tlo i naslonila se na stup ulične svjetiljke koji se tu uzdizao sasvim uz rub crnoga plota.

            U njoj tog trena nije bilo nijedne misli. Samo je buljila pred sebe i drhtala od zime, a snijeg je padao sve jače i jače. A onda je Missy izvukla ruku iz probušenog džepa, stavila prst pod nos i udahnula miris svojeg neprocjenjivog užitka.

 

            U istom trenu cestom ispred nje prošla je velika crna limuzina sa zatamnjenim staklima. Malo dalje niz ulicu automobil se zaustavio. Stajao je neko vrijeme i ništa posebno nije se događalo. Snijeg je padao, a ispušna cijev automobila lagano se dimila. Zatim je vozilo krenulo unazad i ponovo stalo. Vozač u uniformi otvorio je stražnja vrata, a iz automobila je izašla elegantna dama u skupocjenom kaputu. Prišla je promrzloj ženi, čučnula pred nju i rekla:

            – Missy, jesi li dirala moj zlatni parfem?

            Missy je bila sasvim blijeda, a plave usne su joj drhtale.

            – Jesam – rekla je tihim i treperavim glasom – i nije mi žao. Doživjela sam najveću radost koju netko može doživjeti.

            – To je sve što sam htjela čuti – rekla je gospođa i pogladila ženu po kosi. – Oprošteno ti je. Dođi sa mnom. – Gospođa je uhvatila promrzlu ženu pod ruku i povela je prema automobilu. – Znaš, draga – nastavila je gospođa – već sam odavno promijenila svoj najdraži parfem. Ovaj novi još je bolji. Ah!... – vedro je uzdahnula. –  Moraš ga isprobati. – Obje žene sjele su u automobil i zajedno s njim nestale u daljini.

 

            I eto, tako je Missy ponovo pronašla mir i sreću u gospođinom domu.

 

            Istina, neki govore da to baš i nije bilo tako. Kažu da je točno samo to da se onaj automobil zaustavio i da je stajao neko vrijeme, ali kažu da je onda otišao i nikada se više nije vratio. I još kažu da su ujutro smetlari u dubokom snijegu pored kontejnera za smeće pronašli smrznutu ženu, i govore kako se oko nje širio neki božanstveni miris koji je još dugo ostao u snijegu i kažu da je nestao tek u proljeće kad se snijeg otopio. A ima i onih koji se zaklinju da taj miris osjećaju i dan danas kad god onuda prođu.

            Ali tko bi znao što je istina, a što nije? Nije uvijek lako razabrati gdje prestaje stvarnost, a gdje započinje mašta.