Avanture hrvatskih vitezova

​            Jedan uglađeni bradati starac gledao je sa svog prozora kako u luku pristaje hrvatski brod. Imao je poderana jedra i nekoliko rupa na pramcu, a na palubi su se čak iz ove udaljenosti mogle prepoznati mrlje krvi. Starac je zatvorio drvene kapke na prozoru i promrmljao – Prokleti Hrvati!

            Pietro Montessori bio je ugledni zadarski patricij, ponosan na svoje plemenito porijeklo. Znao je nabrojiti sve svoje pretke još iz rimskih vremena i nikad se nije pomirio s činjenicom da je hrvatski kralj Petar Krešimir IV zavladao Zadrom. Mrzio je sve Hrvate i njihov sve veći utjecaj u gradu. Njegova mržnja išla je tako daleko da je svoj svojoj rodbini i slugama zabranio bilo kakav kontakt s nekim Hrvatom. Pod prijetnjom bičevanja bio im je zabranjen čak i slučajni razgovor u crkvi, na tržnici, a kamoli na ulici. Za njega oni su bili divljaci i barbari bez obzira što su išli u istu crkvu i molili se istom Bogu. Njegov stav prema tom narodu nije moglo ništa promijeniti.

           

            Vitez Petar Kačić iz plemenitog roda omiških Kačića sišao je po dugoj dasci s oštećenog broda u zadarsku luku i s nekoliko svojih vojnika krenuo u najbližu krčmu. U krčmi "Galiot" nevelika grupa Hrvata nazdravljala je svojoj pobjedi nad normanskim brodom koji ih je napao pred talijanskom obalom. Nitko od vitezovih vojnika nije u toj borbi ozbiljnije ozlijeđen, a krv na palubi bila je normanska.

 

            Sam vitez nije bio toliko sklon vinu kao njegovi vojnici pa se nakon nekog vremena iskrao iz mračne i zagušljive krčme s namjerom da pregleda svoj brod.

            Na rivi je vladala nesnosna gužva. Završila je misa i narod je izlazio iz crkve. Vitez Kačić stajao je na vratima krčme i čekao da gusta svjetina prođe kako bi se uputio prema brodu. Tada mu je pogled zapeo na jednu nevjerojatno lijepu djevojku. Hodala je usred gomile ljudi uz neku stariju gospođu. Glava joj je napola bila pokrivena kapuljačom iz koje su virili pramenovi plave kose i djelić posebno nježnog i milog lica.

            I ona je njega spazila i dugo nije spuštala pogled s tog stasitog mladića.

            Vitez je tad, kao začaran tim plavim očima, zakoračio u mnoštvo i krenuo za djevojkom. Probijao se kroz gomilu i nije skidao pogled s te tamne kapuljače koja se kretala nekoliko metara ispred njega.

            Nakon nekog vremena gospođa i djevojka skrenule su u neku pokrajnju ulicu pa iz nje u još jednu. Ova je ulica bila pusta. Vitez je sad hodao iza njih sam i njihovi zajednički koraci jasno su odzvanjali uskom sjenovitom ulicom.

            Žene su se zaustavile pred širokim vratima. Vitez se tad smjestio u dovratak nekog ulaza s potpuno nemogućom namjerom da se prikrije. Gospođa je prva ušla u kuću, a djevojka s kapuljačom krenula je za njom. Na vratima se okrenula i pogledala u mladića. Bio je to pogled koji mladić nikad neće zaboraviti. Pogled tog plavog oka probio mu je srce i tog trena vitez je shvatio da je zaljubljen.

            Djevojka je ušla u kuću i vrata su se za njom zatvorila.

            Vitezu Kačiću trebalo je vremena da dođe k sebi. Duboko je udahnuo i zagledao se u kuću u koju je djevojka ušla. Nad ulaznim vratima kočio se grb obitelji Montessori.

 

            Ovo dvoje mladih ljudi još nisu progovorili ni riječ, a već su bili zaljubljeni jedno u drugo iz dubine svoje duše.

            Vitez Kačić koristio je svaku priliku da prođe ovom ulicom. Često bi poveo sa sobom nekog prijatelja ili poznanika pa bi ga, tobože zanesen diskusijom, naveo da zastanu baš pored vratima ove kuće, a sve u nadi da će se vrata u jednom trenu otvoriti i da će ponovo ugledati svoju mladu damu.

 

            Jednom ga je tako djevojka vidjela kroz prozor kako s nekim razgovara na ulici.

            – Dadiljo, poznaješ li ovoga čovjeka dolje – upitala je.

            Stara dadilja ostavila se vezenja pa pogledala kroz prozor. Odmah je ustuknula i prekrižila se.

            – O, Bože moj! Ellena, brzo zatvori taj prozor. Nemoj da otac vidi u koga si se zagledala.      

            – Zašto, draga moja? – upitala je začuđena djevojka.

            – To je vitez Petar Kačić, sin bana dalmatinskog Ivana Kačića. Znaš da tvoj otac ne podnosi Hrvate, a pogotovo njihovu vlastelu. Prije bi te živu zazidao nego ti dozvolio da razgovaraš s tim čovjekom.

            S ovim užasnim saznanjem ljubav mlade Ellene Montessori samo se još više razbuktala. Zatvorila se u svoju sobu, bacila se na krevet i zarila glavu u jastuk. Do večeri se dobro isplakala, a onda je otvorila svoj dnevnik i u njemu zapisala: "O, Srećo, neprijateljice moja, zašto me tako mučiš? Zašto si dopustila da zavolim onog koga ne smijem? Srećo moja, molim te pusti me da umrem kad ne smijem voljeti onog koga ljubim."

            Za neku ozbiljnu, trezvenu osobu ovo bi mogli biti samo naivni izrazi ljubavi senzibilne šesnaestogodišnje djevojke. Ali Ellena Montessori nije bila odrasla, trezvena osoba nego senzibilna šesnaestgodišnja djevojka koja je točno tako intenzivno doživjela svoju ljubav i mislila je točno ono što je napisala.

            Nekoć vedra, duhovita pa čak i hirovita mlada dama, zatvorila se sad u sebe. Slabo je jela, još slabije spavala. Nikamo nije izlazila i ni s kim se nije družila. Smršavila je i oslabila. Njena majka bila je uvjerena da se djevojka razboljela, a ona pak nikome nije otkrila razlog svoje tuge.

           

            S druge pak strane vitez Kačić je od nekih prijatelja saznao za stav starog Montessorija prema Hrvatima i shvatio je da taj čovjek nikada ne bi blagoslovio njihovu vezu. Vitez nije bio tako mlad i neiskusan kao Ellena, ali njegova ljubav zato nije bila nimalo manja. Život bez te djevojke za njega više nije imao smisla. Odlučio je skončati svoj život. A kao svaki pravi vitez odlučio ga je skončati u borbi.

            Dočuo je kako neki normanski brod pljačka isturene hrvatske otoke i odlučio je sam s još petoricom ludo hrabrih momaka zaustaviti taj brod. U tu svrhu počeli su preuređivati neki stari leut u bojni brod.

            Svi su ga odgovarali od tog samoubilačkog pothvata, ali vitez se na njihova mišljenja nije obazirao. Što su izgledi za uspjeh bili manji to se on više veselio toj borbi. Dane i noći provodio je u škveru ubijajući se od posla samo da što manje misli na svoju Ellenu.

 

            U Zadru je živjela Petrova sestra Danica. Mlada kneginja Danica Kačić prije tri godine udala se za bogatog zadarskog trgovca Nicodema Rocu i uživala je sve blagodati bezbrižnog i sretnog života. Kad je to jutro od svoje krojačice saznala za Petrov naum silno se uznemirila. Stavila je šešir na glavu i smjesta se uputila do škvera. Našla je brata kako zateže konope na leutu.

            – Petre, zar je tebi dosadio život? – upitala je čim ga je vidjela. Zatim, bez

ikakvog uvoda, krenula ga je zatrpavati s molbama, plačem i uvjeravanjima. Čestitoj ženi nije bilo jasno to bezglavo i bezrazložno srljanje u sigurnu smrt.

            Vitez joj je odbijao reći svoje razloge. Nisu pomogle ni prijetnje ni prijekori ni proklinjanja. Konačno, ganut njenim suzama, vitez je popustio i rekao:

            – Sestro, znam da ću poginuti i ništa me od toga ne može odvratiti. Ali ako mi zaista želiš pomoći, pronađi način da se prije smrti oprostim od Ellene Montessori.

 

            Kneginja Danica nije bila glupa žena. Znala je dobro za obitelj Montessori i njihove političke stavove. Nakon ovih bratovih riječi bio joj je jasan i razlog njegovog srljanja u smrt.

            – Ne brini, Petre, ja ću ti pomoći – rekla je kneginja. – A ti odgodi svoj put.

           

            Još istog dana kneginja Danica pokucala je na vrata samostana sv. Marije.

            – Koga trebate, ženo? – upitalo je neko smežurano lice iza malenog prozorčića na vratima.

            – Opaticu Čiku – odgovorila je kneginja.

            Opatica Čika bila je najbliži rod kralja Petra Krešimira IV. Istovremeno imala je ona u sebi krvi Madijevaca, plemenitih zadarskih patricija. Kneginja Danica bila je sigurna, ako itko u ovom slučaju može pomoći onda je to njena prijateljica, plemenita časna majka Čika.

            Kneginju su uveli u neveliku prostoriju golih, bijelo okrečenih zidova. Jedini ukras u sobi bio je drveno raspelo iznad teškog hrastovog stola. Za stolom je sjedila žena profinjenog lica u srednjim godinama i u benediktinskom ruhu. Prebirala je po gomili papira.

            Kad su joj predstavili kneginju Danicu, dvije žene su se s osmijehom pozdravile i srdačno izljubile.

            Opatica je povela kneginju u vrt da tamo među maslinama i limunom sasluša njene molbe.

            Tu je kneginja počela pričati časnoj majci o iznenadnoj bratovoj želji za smrću i neobičnoj želji da se prije smrti pozdravi s Ellenom Montessori.

            – Meni se čini da se tu krije neka strasna ljubavna priča – rekla je na to časna sestra.

            – Bojim se da ne bude tragična, časna majko – dodala je kneginja.

            – Da, znam kako Montessori ne voli Hrvate. Tu vam ne mogu pomoći – dodala je opatica pa nastavila. – Znam gospođicu Ellenu kao čednu i pristojnu djevojku, a o vašem bratu čula sam kao o čestitom vitezu. Dobro – rekla je opatica pa zaključila: – Pomoći ću im da se sretnu, ali bojim se da više od toga ne mogu učiniti.

            – Treba misliti na čast djevojke. Ne bih htjela da nju dovedemo u opasnost – zaključila je kneginja.

            – Ovako ćemo se dogovoriti – rekla je časna sestra pa iznijela svoj plan. – Tamo u crkvi, lijevo iza sakristije postoje uska vrata koja vode ravno u samostan. Nikad se ne zaključavaju. Kažite bratu da u petak nakon večernje mise prođe kroz ta vrata. Dočekat ću ga ja ili neka sestra u koju imam povjerenja i koja će ga dovesti k meni. Petkom se u samostanu sastaje djevojački zbor. Ellena pjeva u tom zboru. Pozvat ću je na trenutak u moju sobu i tamo će se sresti.

            – Hvala vam, časna majko – kneginja je klekla pred plemenitu opaticu i poljubila joj ruku.

 

            Baš prema planu, u petak nedugo nakon večernje mise vitez Petar Kačić neopaženo se približio malenim vratima iza sakristije. Oprezno ih je otvorio i provukao se kroz njih. Našao s u mračnom samostanskom hodniku. Tek što su mu se oči privikle na mrak netko je pored njega upalio svijeću. U svijetlu svijeće pojavilo se lice časne majke Čike.

            – Viteže, pođite sa mnom – mirno je rekla i krenula niz hodnik.

            Vitez ju je u tišini slijedio. Prošli su uz klaustar samostana obasjan mjesečinom pa uz neku sobu odakle su dopirali zvonki zvuci djevojačkih laudi i konačno su se zaustavili pred tamnim vratima.

            – Činim ovo zato jer vjerujem da su vaše namjere poštene – rekla je časna. – Nemojte me iznevjeriti.

            Tad je otvorila vrata. Bila je to njena vlastita samostanska ćelija. U slabo osvijetljenoj sobi gorjela je svijeća. Mladiću je prvo pogled pao na crni ormar, veliku škrinju i pisaći stol. U kutu se nalazilo klecalo s križem. Sve je ovdje bilo savršeno čisto i uredno. Kad je časna majka zatvorila za sobom vrata ugledao je krevet koji je uzglavljem bio naslonjen na zid. S jedne strane kreveta sjedila je Ellena. Djevojka je ustala kad ih je ugledala.

            – Djeco, uskoro će zvono za molitvu. Do tada vas ostavljam same. Viteže, priđite ovamo – rekla je časna i pokazala rukom na stranu kreveta nasuprot Elleni.

            Vitez je to napravio.

            – Dajte mi svoj mač – zapovjedila je opatica.

            Vitez je izvukao mač iz toka i pružio ga opatici. Ona ga je pažljivo položila po sredini kreveta.         

            – Neka ovaj mač čuva čast sviju nas. Uzdam se u Boga da ne prijeđete ovu granicu.

            Nakon ovih riječi časna majka izašla je iz sobe i zatvorila za sobom vrata.

 

            Na stolu je drhtala svijeća. Ellena Montessori i vitez Petar Kačić ostali su u sobi sami. Dvoje zaljubljenih mladih ljudi gledalo se licem u lice. Prvi put su bili tako blizu, a tako daleko. Htjeli su se dodirnuti, pasti jedno drugom u zagrljaj, ali onaj mač podsjećao ih je na kruto dostojanstvo kojeg se moraju držati.

            – Htjeli ste me vidjeti, viteže – prva je progovorila Ellena.

            – Došao sam se oprostiti od vas jer vas ne smijem gledati – rekao je vitez.

            Tako je započeo razgovor dvoje mladih ljubavnika. Sjeli su na krevet svaki s jedne strane i govorili o svojoj zabranjenoj ljubavi. Svaka riječ koju su čuli jedno od drugog samo je dodavala ulje na vatru koja je već silno plamtjela. Govorili su o sebi, o svojim željama i strastima. Proklinjali su mržnju koja ih razdvaja i na kraju se zakleli da će radije izabrati smrt nego grozni rastanak.

            Sad su ležali na krevetu jedno pored drugog. Lica samo što im se nisu doticala. Umjesto da dodiruju jedno drugo prsti su im klizili po hladnom maču koji je ležao između njih.

            – Ne želim da umrete, viteže – rekla je tiho djevojka.

            – Ne mogu zamisliti svijet bez vas – rekao je vitez.

            – Kad bi barem mogli pobjeći iz ovog svijeta. Negdje daleko. Na pusti otok – sanjarila je djevojka.

            – Ellena, vi bi ostavili sve i pobjegli sa mnom na pusti otok?

            – Sutra kad bih mogla.

            – A zašto ne možete? – odjednom je sinulo vitezu.

            Djevojka se sad uspravila na krevetu naglo kao na oprugu. I njoj je kroz glavu sijevnula misao.

            – Točno! Tko je rekao da ne mogu? Naravno da mogu! Viteže, jeste li spremni da me otmete?

            – Da vas otmem?

            – Da. Otmite me i odvedite me negdje daleko. Daleko od svega. Negdje gdje možemo biti zajedno i sretni.

            Ma koliko ta ideja bila djetinjasta i naivna, vitezu se svidjela. Odmah su razvili plan. Ona će sutra, odmah iza ponoći, kroz prozor spustiti dugačku nit vune. Vitez će se došuljati s užetom i vezati uže za vunu. Ona će tada podiči taj konop do prozora, vezati ga gore za nešto čvrsto i po sigurnom užetu spustiti se dolje. Još istu večer oboje će odjahati u njegov dvor u Omišu, a poslije će već odlučiti kamo će dalje.

            Sad se njihov susret pretvorio u radost i smijeh. Uživali su kao djeca. Stvarali su planove za budućnost i veselili se svakom novom danu života.

            U jednom trenu vitez se ponovno ozbiljno zagledao prelijepoj djevojci u lice. Skinuo je tad svoj obiteljski pečatnjak s ruke i položio ga na mač.

            – Ellena! – rekao je. – Vjerim vas ovim prstenom i obećajem vam svoju ljubav do kraja života.

            Ellena je podigla prsten s mača i stavila ga na svoj tanki prst.

            – Viteže Kačiću – rekla je djevojka ozbiljnim glasom – uzimam ovaj prsten kao zalog vaše ljubavi i obećajem vam svoju ljubav do kraja života.

            – Amen – zaključio je vitez.

            U taj tren začulo se crkveno zvono koje je pozivalo na molitvu. Vrata su se otvorila i u sobu je ušla časna majka Čika.

 

            Sljedeće večeri, tek što se s crkvenog tornja oglasila ponoć, vitez se, odjeven u seljačko odijelo, iskrao iz krčme u kojoj je stanovao. Pod kožuhom je skrivao dugačak konopac. Grad je bio miran i tih. Tamnim nebom brzo su putovali oblaci i povremeno zaklanjali mjesec. Vitez je koristio te mračne intervale za pretrčavanje trgova i širih ulica, ali uglavnom se držao sjena uz kamene zidove kuća. Tako je došao vrlo blizu Ellenine kuće. Još ga je dijelio samo jedan ugao kad je iza sebe začuo glas:

            – Stoj! Tko je tamo?

            Iz mraka su mu prilazili kapetan i dva stražara. Vitez nije znao kako bi im objasnio konopac koji usred noći nosi pod rukom pa se odlučio za bijeg. I to je bilo kobno. Brzo su ga sustigli i vezali tim istim konopcem. Da ne upropasti djevojku nije im objasnio svoj pravi naum nego je rekao da je krenuo u krađu. Nakon tako otvorenog priznanja bačen je u tamnicu.

 

            Ellena je bdjela na svom prozoru do zore. U svitanje je sva jadna smotala svoju vunenu nit i legla u krevet. Nije mogla zaspati. U glavi su joj se motale svakojake misli. Hvatali su je strah, zabrinutost i očaj. Razmišljala je sad ovo sad ono, ali nikako nije mogla zaključiti što je moglo spriječiti viteza u dolasku. S tim mislima na koncu je ipak zaspala.

            Ujutro, onako blijedu i neispavanu pozvali su na doručak. Tamo je čula strašne vijesti.

            – Jeste li čuli što se dogodilo? – rekao je stari Montessori za doručkom. – Nedaleko naše kuće uhvatili su sina bana Kačića s konopcem. Priznao je da je išao u krađu. Rekao sam ja da tim ljudima nije za vjerovati. Divlja je to sorta.

            Ellena je još više problijedila.

            – I što će biti s njim? – upitala je pokušavajući prikriti uzbuđenje.

            – Vjerojatno će ga pogubiti. Bolje i ne zaslužuje – odgovorio je otac.

            Ellenu je sad uhvatila groznica. Počela se tresti tako da joj je vilica ispala iz ruke. Kao tešku bolesnicu spremili su je u krevet.

 

            U međuvremenu vijest o sinovljevu uhićenju došla je i do bana Kačića koji se već sutradan pojavio u Zadru. Sudac Baiamonti lijepo ga je primio.

            Dva stražara dovela su vezanog viteza u sobu u kojoj su već sjedili sudac i ban. Ban je ustao i zagrlio sina onako prljavog, u poderanom seljačkom odijelu. Zatim su svi ponovo sjeli.

            – Veliku si nam tugu donio, sine, i meni i tvojoj majci. Ne znam kako će ona preživjeti ovu sramotu. Zašto si to uradio? Znam da ti ništa nije bilo potrebno.

            Vitez je šutio. Tupo je gledao u pod.

            – Presvijetli bane – progovorio je tad sudac Baiamonti. – Vaš sin je uhvaćen u krađi i priznao je djelo. Ja nemam izbora nego ga osuditi. Kao što znate, kazna za ovo je smrt. Vi ste naš ban i imate moć pomilovanja. Želite li pomilovati svoga sina?

            Stari ban Kačić gledao je u svoje dijete. Gledao je u junaka kojeg je učio mačevanju, pecanju i hrvanju. Sjetio se zajedničkih zgoda iz lova i igre, sjetio se svog ponosa kad je stari opat Dobroslav pohvalio Petrovo znanje latinskog i matematike. Sjetio se starac još mnogih lijepih i dragih slika, a onda je progovorio.

            – Sine, ne smijemo dozvoliti ovim ljudima kojima vladamo da posumnjaju u našu pravdu. Srce mi se slama, ali počinio si zlodjelo i moraš za njega odgovarati. Neću te pomilovati.

            Zatim je ustao i zagrlio sina.

            – Sine, ako si ono što se nadam da jesi, onda ćeš razumjeti – dodao je starac.

            – Oče, i ja bih tako postupio – mirno je odgovorio vitez prije nego su ga odveli.

 

            Bilo je jutro. Na glavnom trgu postavljeno je visoko drveno stratište. Krvnik s crvenom kapuljačom preko glave i velikom sjekirom u ruci već je stajao pored krupnog panja.

            U svojoj sobi Ellena se od groznice znojila u krevetu, a tresao ju je osjećaj hladnoće. Već drugu noć nije spavala, a onda je začula bubnjeve. Potrčala je na prozor.

            Rivom je prolazila povorka prema stratištu na velikom trgu. Ubogi konj vukao je jednostavna kola na kojima je stajao vitez vezanih ruku. Iza njega sjedio je svećenik i čitao molitve. Oko kola stupalo je šest bubnjara. Njihovi teški, sumorni udarci odjekivali su gradom. Za kolima se kretala gomila znatiželjnog svijeta. Htjeli su prije ručka vidjeti kako gine sin slavnoga bana.

            Kad je povorka prolazila Elleni ispod prozora vitez je podigao pogled i njihovi su se pogledi sreli. Ellena se mogla zakleti da joj je on tada namignuo.

            Djevojka je sad kao mahnita izjurila iz sobe i sjurila se niz stepenice. Onako bosa, u spavaćici i raščupane kose pojurila je kroz mnoštvo za kolima. Naroda je bilo sve više i više. Ona, onako tanka i sitna teško se probijala kroz gomilu visokih, ogromnih leđa koja su se onako gusto međusobno tiskala. Kad je stigla pod stratište na njemu je već stajao vitez s krvnikom, a svećenik je dovršavao svoju molitvu. Pojurila je uz drvene stepenice. Vitez je već položio glavu na panj, bubnjevi su pojačali svoj ritam, a krvnik je podigao sjekiru. Ellena se kao furija svom snagom zaletjela u krvnika i snažno ga odgurnula.

            – Stanite! Stanite! – vikala je.

            Bubnjevi su stali. Vitez je podigao glavu, a krvnik je polako ustajao s poda.

            Ellena se sad nagnula prema sucu koji je stajao u prvom redu publike.

            – Ovaj čovjek nije lopov i ne zaslužuje smrt! – vikala je djevojka prema zbunjenom čovjeku. – On je moj zaručnik! – Podigla je ruku sa svojim prstenom. – Išao je meni u posjet kao moj zakoniti vjerenik!

            Pietro Montessori koji je također stajao u prvom redu pogledao je sa zaprepaštenjem svoju ženu.

            Ellena je nastavila:

            – Moj zaručnik nije bio u krađi. Rekao je to samo zato da spasi moju čast. On je dolazio po mene da me odvede pred oltar. Htjeli smo se iskrasti tajno, noću, zbog nesnosne mržnje moga oca prema svim Hrvatima. Eto, sad znate istinu. Ovaj vitez, plemeniti Petar Kačić, je pošten čovjek i moj zaručnik. Zahtijevam da mi ga vratite živog i zdravog.

            Na ove riječi narod je zapljeskao. Prolomili su se uzvici: Živio vitez! Živio ban!

Sudac nije imao izbora nego poslati krvnika kući i osloboditi zatvorenika.

           

            Bio je to vrlo rijedak i neobičan događaj u ovom prastarom mediteranskom gradu, događaj kojeg su se mnogi još dugo sjećali. Ipak, možda najneobičnija od svega bila je reakcija starog zadarskog patricija Pietra Montessorija. Svi su očekivali da će se razljutiti na kćer, možda je se čak i odreći. A on je, nakon svega, pustio suzu i zagrlio kćer, a potom i njenog viteza. Na kraju pružio je ruku banu Kačiću i prijateljski ga zagrlio.

            Oba starca blagoslovila su vezu svoje djece i sve je završilo raskošnim vjenčanjem i još raskošnijom gozbom. Mladenci su imali dug i sretan život s mnogobrojnim potomstvom, a Zadar je uskoro postao bedem hrvatskog nacionalnog ponosa.